Sjećam se večeri kada je moj suprug došao kući noseći debelu fasciklu sa oznakom ”povjerljivo”. Unutra su bile stotine strana povjerljivih studija sa vladinim pečatima. Bio je šokiran sadržajem, a ono što je pročitao zauvijek mu je promijenilo život.
Kada razmišljamo o Indijancima uvijek se nameće ista slika: duga kosa, perjanice, ratničke boje i tomahavk.
Ali, ovaj ponosni narod je mnogo više od toga, magično privlačan i duboko duhovan.
Američka vojska je Indijance regrutirala kao ”tragače” od vremena kolonijalnih ratova, a potom su korišteni za pronalaženje naselja i zimovališta vlastitog naroda zbog čega su smatrani izdajnicima, jer rezultat je bio tisuće ubijenih i masakriranih žena, djece i staraca.
Za vrijeme građanskog rata su sudjelovali na obje strane, a tokom II svjetskog rata jezik Navaho Indijanaca korišten je za šifriranje poruka između komandi američke vojske jer ih neprijatelj nije mogao protumačiti, te su se Indijanci u tom ratu našli u ulozi telegrafista.
Opće je poznato da indijanski ratnici svojim neprijateljima ”skidaju skalp”, ali razlog je malo poznat.
Oni, naime, smatraju da je kosa izvor snage i moći, i da je njen gubitak znak da je Veliki Duh (Manitu) napustio dotičnog pojedinca.
Kada su se pripremali za bitke, Indijanci su dijelove kose oko lica, ili svu kosu, uplitali u pletenice koje su umotavali kožnim trakama i u njih uplitali pero sokola da neprijatelj ne bi mogao da ih uhvati za kosu i tako im oduzme moć.
Osvojeni skalpovi su označavali pobjedu, kako nad tijelom, tako i nad duhom protivnika koga bi skalpiranjem obeščastili.
Američkoj vojsci, kada ih je regrutirala, nije smetala duga kosa indijanskih pitomaca, ali se to, nakratko, promijenilo tokom rata u Vijetnamu, zbog pokušaja vojske da ”uniformira” izgled američkih vojnika. Od toga se odustalo bez objašnjenja, a razlog se držao u tajnosti.
Tek nedavno se u javnosti pojavila informacija koja baca novo svjetlo na ove događaje.
Nakon smrti svog supruga, koji je bio vojni psihijatar u ustanovama za brigu o vijetnamskim veteranima i radio sa bivšim vojnicima koji su liječeni od PTS-a (posttraumatskog sindroma), sada već devedeseto godišnja žena, iznijela je u javnost studije na kojima je radila američka vojno-medicinska služba, pa tako i njen suprug.
Kada je pregledala muževljev materijal i bilješke, ova hrabra žena je procijenila da te informacije trebaju biti dostupne javnosti.
”Sjećam se večeri kada je moj suprug došao kući noseći debelu fasciklu sa oznakom ”povjerljivo”. Unutra su bile stotine strana povjerljivih studija sa vladinim pečatima. Bio je šokiran sadržajem, a ono što je pročitao zauvijek mu je promijenilo život.
Od tog dana, moj konzervativni, razumni suprug, pustio je kosu i bradu i više je nikada nije šišao.
Od vojnog vrha je tražio, i dobio, odobrenje za sebe i svoje suradnike da im se dozvoli da zadrže dugu kosu i bradu.”
O čemu je zapravo riječ?
Naime, tokom rata u Vijetnamu, specijalne jedinice su poslale posebno obučene ljude da pretraže indijanske rezervate i sakupe mlade ljude koji pokazuju sposobnosti da se lako i brzo kreću po nepoznatom i neprijateljskom terenu.
Prije nego što su im se obratili, pažljivo su ih popisali i uveli u registar kao ”eksperte u traganju i preživljavanju”. Jednom kada su popisani, počela je njihova regrutacija, a onda se dogodilo nešto nevjerojatno.
Nakon što su, po pravilima vojne službe, ošišani, svi do jednog su izgubili sposobnosti zbog kojih su, na prvom mjestu, regrutirani. Skupi i mukotrpni treninzi i obuka pokazali su se uzaludni.
Kada su upitani da objasne zašto ne mogu da ispune zahtjeve, stariji regruti su odgovorili da nakon šišanja više ne mogu da ”osjete” neprijatelja, da više ne mogu da pristupe svom ”šestom čulu” i da im je intuicija nepouzdana, te da ne mogu čitati znakove, niti vladati duhovnim čulima.
Tako je institut za testiranje regrutirao nove Indijance tragače, dozvolio im da zadrže dugu kosu i upario ih po dvojicu sa istim rezultatima testova, a zatim bi jednom bilo dozvoljeno da zadrži kosu, dok je drugi ošišan.
Tada bi testovi bili ponovljeni. Pokazalo se da su oni koji su zadržali dugu kosu uspješno ponovili test, a da su, baš svaki put, oni sa ošišanom kosom potpuno zakazali.
Evo kako je tipičan test izgledao: dugokosi regruti spavaju u šumi dok im se prikrada naoružani neprijatelj. Ubrzo ih budi jak osjećaj da se primiče opasnost, oni ustaju i nestaju u šumi mnogo prije nego što neprijatelj stigne na njihovu lokaciju.
Nakon toga jedan od dvojice regruta dobiva vojničko šišanje i identičan test se ponavlja. Rezultat je pokazao da je dugokosi regrut na isti način ustao i izbjegao neprijatelja, dok drugi uopće nije osjetio opasnost i bio je savladan.
U dokumentima instituta za istraživanje i testiranje tragača stoji preporuka da se svim indijanskim tragačima OBAVEZNO ostavi duga kosa.
Ono što studija američke vojno-medicinske istraživačke službe zaključuje je sljedeće: ”Kosa je produžetak nervnog sistema i ispravno je smatrati da su to ekstrasenzorni nervi, vrsta visoko razvijenih ’antena’ koje prenose ogromnu količinu informacija moždanom sistemu, limfnom sistemu i neokorteksu”.
Ne samo kosa, već i brada ili brkovi također emitiraju energiju iz mozga u vanjsko okruženje.
Šišanjem kose je faktor koji doprinosi poremećaju ravnoteže u lokalnom eko-sistemu. Također, šišanje je faktor koji izaziva tenzije u međuljudskim odnosima svih vrsta, kao što dovodi i do seksualne frustracije.”
Kada tražimo razloge za poremećaje svijeta u kome živimo i kada se zapitamo gdje to griješimo, možda nam odgovor svakog jutra daje naš odraz u ogledalu. Indijanci to oduvijek znaju, kao i sve stare kulture i civilizacije… pa i ova naša.
(goBiH.ba)